ooooooooooooooo1

Dobrodošli na moj blog...


01.03.2011.

Goreli su kao Palah


Obeležavanje 40-godišnjice samospaljivanja studenta u Pragu bilo je povod i za podsećanja na slične proteste u lageru socijalizma

Spomenik Janu Palahu i Janu Zajicu, dvojici čeških heroja


Prije vise od 40 godina upalio se 19-godišnji student Jan Palah u znak protesta zbog okupacije Čehoslovačke od strane trupa Varšavskog pakta i u želji da trgne iz letargije svoje sugrađane. Za taj čin, kakvog nema u tradiciji Evrope, zna celi svet i klanja se toj strašnoj žrtvi… No, malo je poznato da su se u Čehoslovačkoj i drugim zemljama tadašnjeg soclagera samospaljivali i drugi ljudi, uglavnom mladi, za iste ideale.

U Češkoj su najpoznatiji Josef Hlavati, Miroslav Malinka, Blanka Nahazelova, Evžen Plocek i Jan Zajic. Ovaj poslednji se upalio mesec dana posle Palaha, na istom mestu… Tu, na Vaclavskim namjestima, Palahu i njemu postavljeno je jednostavno spomen-obeležje. Potresno oproštajno pismo Jana Zajica porodici mnogi u Češkoj znaju napamet, a završava se molbom najbližima da ne dozvole da od njega naprave ludaka.

U drugim zemljama protestovali su, pre svega, protiv neslobode i represije u svojoj sredini. Sivjec, Kalanta, Bruševic… U Poljskoj, Litvaniji i Nemačkoj oni su skoro isto tako uvažavani kao Palah u Češkoj, ali ih izvan svoje zemlje niko ne zna.

Poljski činovnik Rišard Sivjec imao je 59 godina kada se spalio u Varšavi 8. septembra 1968. protestujući protiv okupacije Čehoslovačke (samo 18 dana kasnije) u kojoj je učestvovala i vojska Poljske. Ovaj otac petoro dece i bivši vojnik Armije Krajova (nekomunistički otpor nemačkoj okupaciji) spalio se u na gradskom stadionu na kome se slavio završetak gradnje, u prisustvu oko 100.000 ljudi i celog rukovodstva zemlje. Podlegao je opekotinama u bolnici četiri dana potom.

U zavetu koji je ostavio osuđuje udeo poljske vojske u okupaciji Čehoslovačke kao „negaciju uzvišenih poljskih tradicija borbe za slobodu i nezavisnost”...

Komunističke vlasti, posebno tajna policija, utirale su decenijama tragove ovom činu koji su se teško brisali iako je Sivjec zvanično bio proglašen za „neuravnoteženog”. Istinu je na svetlo dana izneo film poljskog režisera Maćjeha Drugasa „Čujte moj krik” (1991) koji je dobio nagradu „Feliks” na Berlinskom filmskom festivalu.

Romas Kalanta, 19-godišnji Litvanac, bio je miran mladić. Rado je slikao i s drugarima svirao gitaru. U školi ga je najviše zanimala istorija Litvanije. Zemlja je od 1940. bila u sastavu SSSR-a, narod se osećao porobljenim… U nedelju 14. maja 1972. izašao je u grad, majka se čudila šta će mu stakleni balon, a drug koji mu je pomogao da odnese benzin u balonu do centra grada nije ništa pitao. Upalio se pred zgradom Narodnog pozorišta i istog dana umro u bolnici. Oproštajno pismo nije ostavio, ali je za žrtvovanje izabrao mesto na kome je bila proglašena nezavisnost zemlje. Svi su tako čin razumeli kao protest protiv tuđe vlasti. U centru Kaunasa su izbile i trajale danima velike demonstracije jer ljudi nisu mogli prisustvovati pogrebu Kalante čiji je spomenik danas u centru Kaunasa.

Komunističke vlasti Istočne Nemačke nastojale su na sve načine da gurnu u zaborav čin evangelističkog sveštenika Oskara Bruševica koji se upalio avgusta 1976. u centru mestašca Zeic u blizini Magdeburga. Neposredni motiv bio je sukob sa crkvenim vlastima koje su htele da ga premeste jer navodno loše utiče na mlade. Sveštenik je kod sebe, kada se upalio, imao plakate u kojima je komunistički režim optuživao za ugnjetavanje društva. Njegov čin je imao veliki odjek među mladim vernicima, iako je i crkva nastojala da ga izbriše iz pamćenja naroda. Predstavljan je u novinama kao čudak, s pedofilnim sklonostima. Ali to je samo pojačavalo i održavalo sećanje i zahvalnost istočnih Nemaca.

Sivjec i Palah su se, o čemu postoje dokumenti, inspirisali samospaljivanjima budističkih monaha koji su 1968. time protestovali protiv rata u Vijetnamu. A oni su svojim činom potom inspirisali druge…

Šandor Bauer (1969), mađarski student, prvi se nadovezao na Palaha. Samo četiri dana posle njega zapalio se u zgradi muzeja u Budimpešti, protestujući protiv mađarskog komunizma. Oleksa Hirnik (1978), ukrajinski inženjer, spalio se u znak protesta protiv potiskivanja ukrajinske kulture i jezika. Valenty Badilak (1980), poljski pekar u penziji, spalio se na trgu u Krakovu protestujući protiv laži o Katinjskom masakru nad poljskim oficirima.

Milan Lazarević, polititka. rs
objavljeno: 26/01/2009
03.03.2009.

Milijoner s ulice

Filmska adaptacija romana indijskog diplomata Vikasa Swarupa ‘sa zapletom koji prkosi uvjerljivosti’ problematična je koliko i predložak

U intervjuu danom protekle jeseni na Telluride film festivalu Danny Boyle je na pitanje kako je izabrao “Milijunaša s ulice” za svoj projekt nonšalantno odgovorio da nikada prije nije bio u Indiji, da ništa nije znao o njoj - pa mu se indijska produkcija učinila odličnom prilikom da otputuje u Indiju i upozna je.

Slušajući Boyleovu izjavu, Salman Rushdie je zamislio indijskog redatelja koji, snimajući film o newyorškim siromasima, govori kako ga je tema zainteresirala jer ništa ne zna o New Yorku i nikada nije bio u njemu. Za takvo nešto indijskom bi redatelju zapadni “kritičari počupali i ruke i noge”, piše Rushdie u svom opsežnom subotnjem tekstu u londonskom Guardianu. “Ali kada redatelj iz prvog svijeta kaže tako nešto o trećem svijetu, onda se to smatra hvalevrijednim znakom umjetničke odvažnosti. Dvostruki postkolonijalni standardni još nisu potpuno nestali.”

Od euforije do uvrijeđenosti

Reakcije u Indiji na “Milijunaša s ulice” protežu se od pretežno euforičnih do pomalo uvrijeđenih, prvenstveno zbog pogrdnog imena “psi slama” za djecu prosjake. Svojim osvrtom na “fenomen” “Milijunaša s ulice” tim reakcijama sada se pridružuje i Salman Rushdie, jedan od najuglednijih svjetskih pisaca, rođen upravo u Mumbaiju. Osvrćući se na zapadne filmove o Indiji, Rushdie kaže da je prije uvijek bila posrijedi plavokosa žena koja dolazi u Indiju samo zato da bi se neki maharadža u nju strastveno zaljubio. Danas je “maharadža-turizam” zamijenio “slam-turizam”. Ljudi žele nešto autentičnije od smrtno zaljubljenog maharadže, ali još uvijek u okvirima turizma.

Kao jedan od “najkatastrofalnijih filmova o Indiji” Rushdie navodi vrlo cijenjenu David Leanovu adaptaciju Forsterova romana “Put u Indiju”: “komičan film u kojem hindu mudrac brčka noge u svetoj vodi”. No ni o “Milijunašu s ulice”, osmerostrukom oscarovcu, nema puno bolje mišljenje. Adaptacija “otrcanog populističkog romana” indijskog diplomata Vikasa Swarupa - “sa zapletom koji prkosi uvjerljivosti” - problematična je koliko i predložak.

Raskošno o siromaštvu

Rushdie, ako se smije primijetiti, propušta sagledati film kroz Boyleovo preoznatljivo autorsko “slavljenje života” u nezavidnim uvjetima. U “Trainspottingu” narkoman je ushićeno ronio kanalizacijom za paketićom dopa, u “Milijunašu” siroče, doslovce, izranja iz otvorene kloake da bi pobijedilo na “Milijunašu”. Za Rushdieja je Boyleov film prvenstveno primjer postkolonijalnog diskursa.

“Milijunaš s ulice je”, kaže Rushdie, “dobroćudan film o užasnim slamovima Mumbaija, raskošno snimljen film o ekstremnom siromaštvu, romantičan, bollywoodiziran pogled na grub, neromantičan pleksus Indije. A da bi se sve to zapečatilo, tu je i dotjerana bollywoodska plesna sekvenca (zapravo, sasvim drugorazredna plesna sekvenca i po bollywoodskim standardima, ali koga je to briga)”.


  Put u Indiju

Cijenjeni David Leanov film Rushdie smatra jednim od najlošijih filmova ikad snimljenih o Indiji
21.03.2008.

Rebus poslije padove


Otkako je prebolio u medijima predobro dokumentiranu bolest, Arsen se predao koncertima i stvaralaštvu, svjestan da je na dar od Boga dobio utakmicu kojom mu je značajno produljena “linija života”. I u svjetskim razmjerima danas ima malo 70-godišnjaka koji stvaraju, zvuče i izgledaju “frajerski” kao neuništivi svjetionik hrvatske glazbe, poezije i kulture.




“Rebus”, možda pomalo i neočekivano s obzirom na Arsenovo ozdravljenje, donosi sumorne tonove, stara pisma, žal za mladošću i bolesnim ili upokojenim prijateljima, pa čak i posljednju želju





Novi autorski album “Rebus”, premda nije antologijsko Arsenovo djelo, potvrđuje visoku formu pjesnika koji i danas s lakoćom može spremiti u džep većinu stihoklepaca hrvatske pop-glazbe.
Mračan country-blues “Prijatelj”, nostalgična šansona “Pisma”, briljantna završnica s “Pijanistom” (samo uz klavir Matije Dedića), “Danom kad se pišu razglednice” (noirovski jazz aranžman Ante Gela) i “Posljednjom željom” (recital uz lutnju Edina Karamazova) ukazuju kako je trebalo postaviti cijeli album, no dio suradnika za to nije imao hrabrosti ili sklonosti, pa revijalni ton ili sumnjivi sintesajzeri mjestimice guše čistoću Arsenova rebusovskog i alegorijskog rukopisa.

Aleksandar Dragas
19.11.2007.

arsen dedic

Bilo mi je i lijepo i očajno, ali nikada nisam bio kukavica


Arsen Dedić, istaknuti pjesnik, kompozitor, flautist i pjevač iz Hrvatske, i u svojoj 69. godini nastavlja intenzivno da obogaćuje hrvatsku kulturnu scenu.


Ova legenda, koja je popularnost stekla kao autor i interpretator šansona, ovih dana radi novi album pod nazivom "Rebus".

"Napisao sam mnogo stvari za CD 'Rebus'. Oko 15 numera. To je ogroman posao. Ovaj album radim u četiri studija u Zagrebu, Splitu i Italiji. Istoristit ću ugodno s korisnim. Družit ću se i saznati što drugi muzičari mogu proizvesti od moje muzike. To je iskustvo. Na ovom albumu ugostio sam Nikšu Bratoša, Nikicu Kalođeru, Sašu Lukića. Inače, volim da zadržim odnose s ljudima koji su vrijedili i u vrijeme bivše Jugoslavije. Zadnja su mi snimanja od 17. do 21. ovog mjeseca u Udinama. Onda slijedi dizajn, te izdavanje", kaže Arsen.

NN: Prvi ste pokrenuli projekt "Pjevam pjesnike" koji i danas obnavljate. Opjevali ste pjesme poznatih hrvatskih, ali i bh. pjesnika.

DEDIĆ: Broj koji se zvao "Pjevam pjesnike" posvetio sam samom sebi. Često sam kombinirao druge pjesnike baš iz BiH. To su Šimić, onda dragi mi prijatelj i ljubljeni pjesnik Abdulah Sidran, bio je sjajan Duško Trifunović, odličan je Mile Stojić. Pa, vi imate masu odličnih pjesnika. Sarajlić je bio čovjek široke komunikacije; nažalost, nema ga više. Bili ste više, što bi se reklo, otvoreni običnom čitatelju. U tom projektu "Pjevam pjesnike" od naših pjesnika pjevao sam najvećeg Tina Ujevića, Gorana Kovačića, Krležu...

NN: Ko Vam je bio najveći izazov od pjesnika čija ste djela opjevali?

DEDIĆ: Moja najveća ljubav je Tin Ujević. Moj pokojni kum Zvonimir Golob je pred kraj života stalno sjedio s Tinom u "Tip-topu". Ja nisam imao sreću upoznati Tina. Umro je 11. novembra 1955. godine. Nažalost, ja sam počeo u Zagrebu živjeti 1957. godine, tako da Tina nisam imao sreću ni zagrliti. S Abdulahom je teško kontaktirati. Ali uvijek održi riječ. Pisao je predgovor u mojoj novoj knjizi "Brzim preko Bosne". U ovom projektu sam pomenuo i Slovence, poput Janeza Menarta. Volim raditi druge, da se ne pomisli da samo sebe komponiram.

NN: Da li ste se ikada zapitali kojim bi tokom išao Vaš život da ste završili pravni fakultet?

DEDIĆ: Pa, ne bih ja bio loš pravnik! Znao bih se svađati! Ali sada mi je u kući popunjeno to prazno mjesto. Naime, moja nevjesta Marina je diplomirala i sad su razgovori temeljiti. Ona je čarobna mama moje Lu. Ali u jednom trenutku imao sam brak koji nije bio presretan. Studirao sam pravo, zatim akademiju. Bio sam siromašan. Radio kao vanjski suradnik na radiju, vodio kvartet. Uopće ne kukam ni za ovim, ni za onim vremenima. Uvijek mi je znalo biti lijepo i uvijek mi je znalo biti očajno. Ali, meni je najvažnije da sam dobio jučer SMS poruku od unuke Lu, koja mi je život promijenila. A glasi: "Obavještavam didu da mi je ispao prvi zub".

NN: Da li imate običaj da darujete kada ispadne prvi zub?

DEDIĆ: Lukavica je pitala šta će donijeti mišić. A znate li ko je mišić? To je dida. Lu je postala apsolutno svjetlost moga života koji je već toliko izmoren. Ja sam se nabolovao. Meni su operirali unutrašnje organe, ruke, oči. Sve sam prošao u životu. Faksovi, ratovi, svi problemi, razvodi, djeca, pa ko to može izdržati, recite mi. Moja Gabi mi je dala najveći kompliment u životu. Rekla mi je da sam hrabar. Nema boljeg komplimenta u životu. Gabi je samo sretna što ja nikada nisam bio kukavica. Uprkos problemima koji me muče, kada se Lu vrati iz vrtića i kada je ugledam na ulaznim vratima, meni grane sunce.

NN: Kakav je to osjećaj kada je porodica na sceni, jer nastupate i sa suprugom Gabi Novak i sinom Matijom?

DEDIĆ: Ja sam sa Matijom imao ozbiljnih sukoba i neslaganja i u ponašanju i po tome što svira. Moja Gabi je isto bez kompleksa. Napisao sam pjesmu "Zagreb mi daje". Molili su me da napišem pjesmu o Zagrebu koju bi Gabi pjevala. Ona je rekla: "Koka, ja ti neću pjevati". Pitam je zašto neće da je pjeva, a ona meni: "Zato što imaš osam strofa. Neću više pamtiti. Niti mogu, niti hoću". Ona je takva.

NN: Hoće li se pojaviti album "Gabi pjeva Arsenu"?

DEDIĆ: Toliko ljudi šalje Gabi pjesme, ali ona je htjela samo mene pjevati. Svaki čas Gabi dobija pjesme. Ona više nema snage da uđe u studio.

NN: Kada se osvrnete na svoj život, da li biste nešto promijenili?

DEDIĆ: Pa, ne bih mogao promijeniti. Rođen sam u jednostavnoj obitelji. Mater mi je bila nepismena. Ja sam je opismenio. Ćaća je bio iznimno darovit glazbenik, ali je bio po zanimanju zidar, te dobrovoljni vatrograsac. Pošto sam bio darovit, završio sam gimnaziju, srednju muzičku školu i kamo više sa mnom. Imao sam u Zagrebu ujaka koji je mogao pomoći. U Beogradu mi je živio drugi ujak koji je pomogao drugom bratu. Onda u Zagrebu jedan, pa drugi brak. Zatim, jedno, pa drugo dijete. Nisam mogao ništa učiniti. Vrijeme me je nosilo, ali mislim da nije bilo neprirodno. To je bio uobičajni tok jednog Dalmatinca iz srednje, niže klase.

NN: Rođeni ste u Šibeniku, a živite u Zagrebu. Gdje se najljepše osjećate?

DEDIĆ: Ja bih trebao biti Nijemac, jer kažu da si otamo odakle ti je žena. Gabi je Berlinka. Mater joj je Berlinka, a otac sa Hvara. Tipična je Zagrepčanka. Ali sve joj takni i sve joj oduzmi, a ne diraj joj Šibenik. Sad se ona tamo našla. Dobro mi je u Šibeniku, ali postalo je i strahovito naporno. Zagreb je ipak veliki, zagubim se u njemu.

Bez poziva iz stranaka

NN: Kakav je Vaš stav o politici Hrvatske?

DEDIĆ: To je sve skupa antipatično. Ja nisam apolitičan. Ja sam antipolitičan. Nije to politika na razini koju bih ja mogao slijediti. Ja ću glasati za Udrugu penzionera. Ja sam penzioner već 36 godina. I onda gdje mi je mjesto!? Među penzionerima! A stranke me ne zovu uopće. Znaju da ne spadam u taj đir. Nisam stranački pjevač. Ja sam akademski muzičar i pjesnik. A vrijeme je muljavno, nečisto. Isto je i kod vas, bez brige!

S. Ibric (Nezavisne novine)
16.08.2007.

Iggy Pop

 

 
 
 

Legendarni glazbenik Iggy Pop, koji se prije dvije godine ponovno udružio sa svojim starim bendom The Stooges, na svom četvrtomu hrvatskom gostovanju nastupit će u utorak 28. kolovoza na zagrebačkom VIP INmusic festivalu na Jarunu. U povodu toga telefonski smo razgovarali s odlično raspoloženom, jednostavnom i izrazito duhovitom zvijezdom, koja je neposrednošću intervju gotovo pretvorila u prijateljsko čavrljanje.

• Ponovno dolazite u Hrvatsku. Koje vam je gostovanje ostalo u najljepšem sjećanju?
IGGY POP: U Zagrebu sam prvi put bio dok je još bio dio Jugoslavije. Uuu, bila je to odlična turneja. Znam da vam se ovo neće svidjeti, ali moram priznati da sam bio strašno ljut kad sam čuo da se Jugoslavija raspada budući da mi je taj koncert ostao u odličnu sjećanju, bilo je jako uzbudljivo. Mislim, razumijem razloge zbog kojih je nestala ta država, nemojte me pogrešno shvatiti, sve ja to znam... ali, moja prva spontana reakcija bila je: 'Uh, sranje!’ Bio sam još jednom u Zagrebu, ali to baš i nije bilo najbolje organizirano. Ali mi je zato bilo super na otoku Krku. 

 Prošlogodišnji headlineri bili su Franz Ferdinand i Morrissey. Ove godine festival je puno veći, a uz vas tu su još i New York Dolls, Sonic Youth...  
IGGY POP: Ekipa je super. Pjevača New York Dollsa poznajem već dugo. A njihov bivši gitarist bio mi je najbolji prijatelj. I ljudi iz Sonic Youtha su nam frendovi, sviramo zajedno. Usto, njihova basistica Kim vraški je zanimljiv komad... A kad već spominjete Morriseya, i njega znam. Nakon jednog mog kalifornijskoga koncerta donio mi je u backstage rođendanski dar, jedan talijanski film. Uživao sam u njegovu društvu. I sam sam bio velik fan njegovih Smithsa. A on je meni na kraju zahvalio na glazbi. Hej, čovječe!  

• Sjećate li se tko vas je prvi nazvao kumom punka?
IGGY POP: Isuse Kriste, zbilja ne znam. Nemam pojma odakle je to došlo. To je bilo negdje 1977. i znam da su me dečki iz benda zezali: '... veleštovani kume punka, želite li da vam obujem cipele... mogu li vam ponijeti kaput?’  
 Kako to da kum punka u svom nadimku ima riječ – pop?
IGGY POP: Nikad nisam robovao dogmama niti usko gledao na stvari. Ima jedan njemački bend... kako li se zove... imaju divovski penis na pozornici... e, da, Rammstein. E, oni imaju toootalni program u kojemu sve mora imati smisao. A ima i jedan bend iz bivše jugoslavenske države Slovenije. Laaaibaaaach! (Iggy progovara teatralno dubokim, zastrašujućim glasom). Da sam njihov član, moje ime bi trebalo odražavati moju glazbu ili stavove. Ali meni to doista nije bitno. Dobio sam taj nadimak kad još nije bilo punka. Od prvoga trena mi je zvučao O. K.

• Koliko ćete novih pjesama izvesti na VIP INmusic festivalu na Jarunu?
IGGY POP: Mislite s novoga albuma? Od jedne do četiri pjesme, nećemo pretjerivati. Ostale će biti iz 60-ih, 70-ih...

Kako to da kum punka u svom nadimku ima riječ – pop?
IGGY POP: Nikad nisam robovao dogmama niti usko gledao na stvari. Ima jedan njemački bend... kako li se zove... imaju divovski penis na pozornici... e, da, Rammstein. E, oni imaju toootalni program u kojemu sve mora imati smisao. A ima i jedan bend iz bivše jugoslavenske države Slovenije. Laaaibaaaach! (Iggy progovara teatralno dubokim, zastrašujućim glasom). Da sam njihov član, moje ime bi trebalo odražavati moju glazbu ili stavove. Ali meni to doista nije bitno. Dobio sam taj nadimak kad još nije bilo punka. Od prvoga trena mi je zvučao O. K.

• Koliko ćete novih pjesama izvesti na VIP INmusic festivalu na Jarunu?
IGGY POP: Mislite s novoga albuma? Od jedne do četiri pjesme, nećemo pretjerivati. Ostale će biti iz 60-ih, 70-ih...

 Mnogi govore kako je pravo čudo što ste uspjeli preživjeti svoje najrazuzdanije godine prepune droge i autodestrukcije. Možete li dati kakav savjet mladim rockerima?   
IGGY POP: Dušo, ako tražiš savjet od mene, odmah daj otkaz. Ljudi ne bi smjeli tražiti savjet od nekoga koga ne poznaju dobro. Najbolji savjeti stižu od nekoga tko nas poznaje. Prijateljica ti tako može reći da će ti frizura biti bolja ako staviš taj gel.

• Što mislite, koliko ćete dugo ovaj put biti jedan od stoogesa?
IGGY POP: Paaa...... khm... Iskreno, nemam pojma. Uopće ne razmišljam o tomu.

Kakav je Iggy Pop u studiju? Pretvarate li se u nervozna perfekcionista ili ste opušteni i uživate stvarajući?
IGGY POP: Oduvijek sam bio nervozni perfekcionist. Nikad nisam razmišljao o užitku dok sam stvarao. Kad to jako, jako dobro zvuči, duboko sam dirnut, uzbuđen, a to je puno više od obične uživancije. Inače, sve ostalo je prokleti posao. Znate zašto je strašno imati bend? Morate nekoliko klipana izvući iz njihovih kreveta, otrijezniti ih i sve ih okupiti na istom mjestu u isto vrijeme, naučiti ih proklete pjesme... Tada vrlo lako postanete predmet ogovaranja, ljudi vas kritiziraju... I zato, ljudi, nemojte misliti da je lako biti u rock-bendu. Nije, vjerujte!  

• Michael McKeegan iz irske rock-grupe Therapy? rekao mi je da mladi glazbenici danas više vremena provode u garderobi sređujući se za nastupe negoli na probama. Ipak, imidž je nešto što ne možemo zanemariti, posebice u rock-glazbi.   
IGGY POP: Uuuu, outfit je oduvijek bio jebeno važan. Možda bi Michael trebao početi svoje probe održavati u garderobi, ha, ha, ha!

 
  • Jeste li na početku karijere uopće mogli i zamisliti da će vaši albumi “The Stooges” a pogotovo “Fun House” tako utjecati na glazbu?
IGGY POP: Sjećam se, snimali smo to u motelu Tropicana u Hollywoodu, u kojemu su tada bili smješteni Andy Warhol, Tom Waits, Ed Sanders, koji je napisao knjigu o Charlesu Mansonu... Bilo je jako zanimljivo. Sjećam se, dok sam plivao u motelskom bazenu, Andy (Warhol, op. a.) me gledao i komentirao: 'Hej, odličan si plivač!’ To je najbolje što mi je ikada rekao.  Nekad sam
bio dobar plivač. Nažalost, biti stooges, posao je s punim radnim vremenom pa nemam previše vremena za plivanje. Ali zato u glazbenom smislu s uspjehom idem dalje. Crpio sam energiju i mnoge ideje iz zlatnog doba crnačke američke glazbe, posebice Jamesa Browna. Ron (gitarist Stoogesa, op. a.) je pokupio sve najbolje od vrhunske britanske glazbe, dakle, Rolling Stones, Cream, Who... U gradu iz kojega dolazimo, bilo je puno avangardne glazbe, puno džeza...
Filmaši vole Iggyja i Stooges
  • Za iduću godinu najavljena je premijera filma “The Passenger” koji govori o počecima vaše glazbene karijere. Možete li reći što o tomu?
IGGY POP: Čujte, poslali su mi scenarij, koji nije loš. Doduše, nakon što sam ga temeljito pročitao, poslao sam sve svoje primjedbe i otad ne znam ništa više od vas. Sve informacije o tomu filmu dobivam iz novina. Glavnu ulogu, kako sam čuo, trebao bi navodno glumiti Elijah Wood. No, taj je film već dobio konkurenciju prije negoli je nastao. Radi se, naime, još jedan film pod nazivom “Search & Destroy”, ali on je fokusiran više na čitav bend, na Stooges. Tako su se sada stvari malo zakomplicirale, a to me, moram priznati, pomalo i deprimira. No, s druge strane to bi mi trebalo laskati, zar ne? Vi biste, Željka, zasigurno željeli vidjeti da se toliko ljudi trga kako bi snimili film o vama...

 

Zeljka Vukovic (Vecernji list)

10.08.2007.

Akademik moze da spava na lovorikama

Viktor Korčnoj: Kasparov je moj najvatreniji navijač

Iako se nije okitio titulom prvaka svijeta velemajstor Viktor Korčnoj je obezbijedio svoje mjesto u istoriji drevne igre. Prvi šahovski disident, Strašni Viktor, rekorder je po učešćima u mečevima kandidata, dva puta je poklekao u duelima s Anatolijem Karpovom (1978. i 1981), ali ono što oduševljava, možda i više od vrhunskih rezultata, jesu borbenost i vitalnost koje je zadržao i u 77. godini.

Mada je nedavno pobijedio na Osmom međunarodnom turniru "Banjaluka 2007", mnogi ne znaju da su ga putevi zapravo dva puta vodili u grad na Vrbasu. Prvi put, prije 28 godina, prihvatio je poziv tadašnjih organizatora, ali nije sve teklo prema očekivanjima.

"Otprilike mesec dana pre početka turnira došlo je pismo u kojem je stajalo: 'Nažalost, ako Vi budete prisutni na turniru, suviše mnogo igrača će odustati'. Ovo je bio prvi pisani dokaz da me Sovjeti bojkotuju", prisjeća se Korčnoj.

Oko 50 velemajstora, učesnika turnira u Lon Pajnu, gdje se Korčnoj tada nalazio, potpisalo je peticiju koja je upućena Svjetskoj šahovskoj federaciji.

"FIDE nije imala mogućnost da kažnjava, ona je davala samo preporuke. Zvanično je osudila stav Sovjetske federacije. Nije, međutim, bio u pitanju samo bojkot; oni su držali moju porodicu u SSSR-u šest godina", kaže on.

NN: To se dešavalo poslije meča u Bagiju. Osjećate li danas ogorčenje prema Karpovu?

KORČNOJ: Kad je meč bio završen, napisao sam knjigu "Antišah". Izneo sam ideju da Sovjeti ne igraju šah, već da stvaraju politiku. Bilo je to očigledno kad smo igrali u Bagiju. Meč je bio naporan, nije bilo jasno ko će dobiti. Posle tri godine igrao sam novi meč u Meranu (1981) i izgubio sam kao dete. Knjigu nisam pisao. Možda je trebalo, ali to nije bio meč, to je bila katastrofa. Za mene je sve bilo jasno; nekako su na mene delovali. Međutim, nemam direktan dokaz. Ono što je bilo u Bagiju, bila je igračka u odnosu na Italiju. Vrhunac pritisaka. Karpov se ponašao kao veliki heroj Sovjetskog Saveza, a ja sam bio niko i ništa; čovek bez države.

Što se tiče odnosa... Vidite, od eks-šampiona normalno mogu da razgovaram sa Borisom Spaskim. On je monarhista. Ja ga razumem, mogu da diskutujem, biti s njim u normalnim odnosima. Kad razgovaram s Karpovom, ja ne razumem šta on kaže. S njim, jednostavno, ne mogu razgovarati. Ipak, imamo diplomatske odnose.

NN: Šta se desilo s Vašom porodicom?

KORČNOJ: Pola godine posle meča u Meranu, puštena je. Kada je moj sin hteo da emigrira, pozvali su ga u armiju. On je to odbio, jer kasnije, po zakonu, ne bi mogao izaći iz zemlje. Proveo je dve i po godine u zatvoru.

NN: Tek ste kasnije saznali da Vam je prijetila i likvidacija.

KORČNOJ: U Novom Sadu, za vreme Olimpijade 1990. godine, u jednom restoranu Mihail Talj mi je rekao: "Svi smo bili uplašeni. Ukoliko biste Vi dobili meč, bili biste ubijeni. Sve je bilo spremno za to."

NN: Vaša karijera se dva puta ukrštala sa Garijem Kasparovom, prvi put u Banjaluci, kada se, nakon povlačenja poziva upućenog Vama, premijerno pojavio na međunarodnoj sceni, a drugi put 1984. kada ste pristali na meč mada niste morali. Da li Vam je Kasparov ikada zahvalio na potezu koji se rijetko viđa u sportu?

KORČNOJ: Kad sam izgubio u Meranu, osećao sam se užasno: čitav SSSR pomaže Karpovu, a ja sam bio sam, sa pet ljudi oko sebe. Tada sam rekao: "Neću više igrati s njim." Pojavila se, međutim, sledeća situacija - ako dobijem Kasparova, te Smislova ili Riblija u finalu, igrao bih opet s Karpovom. Neću! To je bio lični dogovor Korčnoja s Korčnojem. Sa druge strane, bilo je utanačeno, verovatno pre meča i verovatno uz pomoć Gedara Alijeva, jednog od šefova KGB-a, koji je u to vreme pomagao Kasparovu, da bojkot prema meni bude ukinut. Danas, kada je napustio šah, Kasparov je postao moj najvatreniji navijač. To nisam očekivao.

NN: Šta mislite o vladavini "instant" šampiona?

KORČNOJ: Čoveka koji dobije jedan jedini turnir i čije ime nije poznato na svim kontinentima, proglašavaju prvakom sveta. To nije normalno.

NN: A o dešavanjima u meču Topalov - Kramnik?

KORČNOJ: Ja sam predstavnik neutralne zemlje i zato ne moram biti suviše oštar! Za mene je Vladimir Kramnik istinski velemajstor, jer je jedini dobio Kasparova. On je za mene prvak sveta. A to što se desilo tokom meča, pravi je užas. Pesimističan sam zbog inerveniranja kompjutera u šahovski svet. Ovo je posledica tog upliva.

NN: Da li to znači da su kompjuteri odigrali negativnu ulogu?

KORČNOJ: Ja sam čovek prošlog stoleća. Za mene je to negativna uloga, mada ima i pozitivnih detalja. Na primer, pre 50 godina, kada bih učio novo otvaranje ili novu varijantu, trebalo mi je dve nedelje da biram materijal, a jednu nedelju da ga proučavam. Sada je celi proces skraćen na pet minuta.

NN: Da li je budućnost drevne igre u Fišerovom šahu?

KORČNOJ: Protiv sam Fišerovog šaha, ne zbog njega samog, već zato što volim ovaj šah.

NN: Postoji li u Vašem životu nešto drugo osim šaha?

KORČNOJ: Kao mlad, bio sam u Lenjingradu okruženom nemačkim topovima. Kada se sve završilo, birao sam između tri kluba: muzičkog, glumačkog i šahovskog. Shvatio sam da za muziku trebam instrumenat kod kuće, a kako nisam imao mogućnosti za to odustao sam od te namere. Posle se ispostavilo da moj ruski izgovor nije čist, pa sam napustio glumačku karijeru. Ostao je samo šah i od početka, kao 14-godišnjak, odlučio sam da postanem profesionalac. Sinu sam usadio ljubav prema muzici i poeziji, ali ne i prema šahu, jer je on za njega uvek bio igračka, a za mene teški rad.

NN: Kako Vam se sviđa Banjaluka?

KORČNOJ: Grad mi se veoma sviđa. Tih je. Život ide polako. Nije loše, ali bih rekao da nije loše za stare ljude. Za mlade je možda malo dosadan, usporen. Dopada mi se što postoji veliki interes za šah u Banjaluci. Ako bi u svakom gradu bilo tako, to bi bilo izvrsno.

NN: Da li to znači da Vas možemo očekivati i sljedeće godine?

KORČNOJ: Zar to ne zavisi od mog rezultata?! To je čudna stvar. Mnogi kažu: "Vi ste već sve uradili. Možete da spavate, Vi ste uvek naš heroj..." Znate, sportista nije akademik. Akademik može da spava na lovorikama, a sportista se svaki dan mora iznova dokazivati.

 

Branko Tomić

25.07.2007.

Aleksandar Solženjicin

Bombe na Srbiju otreznile Rusiju


NAJPOZNATIJI živi ruski pisac 88-godišnji Aleksandar Solženjicin u najnovijem intervjuu nemačkom časopisu "Špigl" ocenio je oca "perestrojke" Mihaila Gorbačova kao naivnog političara, Borisa Jeljcina kao neodgovornog, jer je dozvolio veliku pljačku, dok za Vladimira Putina kaže da se uhvatio teškog posla da podiže opljačkanu zemlju sa osiromašenim demoralizovanim narodom.

- Putin je počeo da obnavlja razrušenu i opljačkanu zemlju. Ti napori nisu odmah bili primećeni i ocenjeni. Nema nijednog primera u istoriji da čoveka koji je krenuo da jača svoju državu i njenu upravu hvale spolja - kazao je Solženjicin objašnjavajući zašto na Zapadu kritikuju Putina da nije dovoljno demokratičan. Veliki pisac objašnjava da je paradoksalno da na Zapadu hvale one ruske političare koji su razrušili svoju zemlju a Putina koji nastoji da je podigne napadaju.

- Oduševljenje orbačovom na Zapadu, samo potvrđuje moju sliku o njemu. Priznajem mu kao zaslugu samo to što je dozvolio slobodu izražavanja i kretanja. Dakle, to je zasluga Gorbačova a ne Jeljcina, kako se sada govori - kaže Aleksandar Solženjicin i podseća da je upravo Jeljcin dozvolio da se opljačkaju milijarde i stimulisao lokalne lidere na separatizam nadajući se da će od njih dobiti podršku. Jeljcin je, po oceni Solženjicina, lišio Rusije njene međunarodne uloge u svetu, što je izazvalo aplauze na Zapadu.

Na pitanje novinara "Špigla" kako to da je nedavno primio državnu nagradu iz Putinovih ruku, nekadašnjeg šefa službe, naslednice KGB, koji ga je nekada žestoko progonio?
- Putin je bio oficir te službe, ali nije bio istražitelj KGB ni načelnik logora Gulaga. On je radio u spoljnoj obaveštajnoj službi, koja se ni u jednoj zemlji ne poriče nego se čak hvali. Niko ne kori Džordža Buša starijeg što je bio šef CIA - kazao je Solženjicin.

- Kad sam se vratio u Rusiju 1994. ovde sam zatekao skoro obožavanje zapadnog sveta i državnog uređenja. Treba priznati da se to obožavanje nije temeljilo na znanju već na odvratnosti prema bolševičkom režimu i njegovoj antizapadnoj propagandi. Situaciju je izmenilo žestoko NATO bombardovanje Srbije. To bombardovanje je napravilo crnu nezaboravnu crtu - ističe Solženjicin.
Drugo razočaranje stiglo je brzo. Solženjicin smatra da se situacija pogoršavala kad je NATO počeo da privlači u svoju sferu bivše delove SSSR-a.

- Posebno osetljivo je bilo privlačenje Ukrajine koja nam je toliko bliska kroz milione živih rodbinskih veza. One mogu biti momentalno odrezane novom granicom vojnog bloka. Tako se dogodilo da se tadašnje gledanje na Zapad kao viteštvo demokratije zameni razočaranjem i konstatacijom da u osnovi zapadne politike leži cinični pragmatizam. Mnogi u Rusiji su to doživeli teško kao rušenje ideala demokratije - kazao je Solženjicin.

On dodaje da se Zapad – kroz desetak godina vladavine Gorbačovsko-Jeljcinske anarhije, vrlo brzo privikao na to da je Rusija skoro zemlja trećeg sveta. Kada je Rusija ponovo počela da se diže i jača ekonomski i državno, to je bilo primljeno na Zapadu – možda čak i podsvesno - panično.

Solženjicin ne skriva svoju ocenu da smatra da Rusija još nije demokratska zemlja i da tek počinje da gradi svoju demokratiju. Veliki pisac smatra da je sada glavni zadatak u Rusiji da se smanji razlika između bogatih i siromašnih.

- Bez obzira na to što su mnogi postali bez osnove bogati pljačkajući u Jeljcinovo vreme sada je jedino razumno ne da se uništavaju njihove kompanije već da se da mogućnost da "dišu" male i srednje kompanije. Veliki novac koji se zarađuje od prirodnih bogatstava se mora ulagati u obrazovanje, nauku i zdravstvo. Moramo da naučimo da radimo bez sramnih krađa i enormnih troškova - objasnio je Solženjicin.

ODBIJENE NAGRADE

- DAVNE 1990. godine meni je vlada Ruske Federacije predložila nagradu za knjigu "Arhipelag Gulag", a ne Mihail Gorbačov, kako se priča. Odbio sam nagradu, jer nisam mogao da je primim za delo koje je napisano krvlju miliona građana. Kasnije, 1998, kada je nar od bio u bednom položaju, odbio sam da primim orden od Jeljcina za objavljenu knjigu "Razrušena Rusija". Kazao sam da ne mogu da primim nagradu jer sam smatrao da su vlasti dovele zemlju u takvo stanje.

Branko VLAHOVIĆ

21.05.2007.

Vladimir Tasić, o spisateljima u emigraciji

Pisac koji "slučajno" predaje matematiku Pozicija književnika koji živi u okviru drugog jezika i kulture je specifična, ali ne predstavlja nepremostivu prepreku. Pisac u svojoj kulturi učestvuje kroz knjige, a to je moguće i kada je fizički daleko Vladimir Tasić poseduje biografiju neobičnu za jednog pisca. Naime, reč je o vrhunskom stručnjaku iz oblasti matematike koja, koliko je znano, nije proslavila nijednog književnika. Tasića zacelo jeste, i to najpre na Univerzitetu Manitoba u Kanadi, gde je doktorirao, a zatim i na Oksfordu, gde je više godina radio kao naučni istraživač i konačno na sadašnjoj poziciji redovnog profesora na Univerzitetu NJu Bransvik u Kanadi, gde poslednjih godina radi, živi i stvara. Podsećanja radi, Tasića su pre dve godine za roman"Kiša i hartija" ovenčale dve prestižne nagrade, Ninova i Vitalova, a našeg književnika uveliko prevode u svetu. NJegova monografija "Matematika i koreni postmodernog mišljenja" prevedena je do sada na engleski, španski i kineski. Vladimir Tasić poznat je francuskoj čitalačkoj publici, gde je prevedeno više njegovih knjiga.. Koliko je emigracija kao tema neminovnost kod pisaca koji se odluče na život u dijaspori? - Odlazak velikog broja ljudi u poslednjoj deceniji postao je društveni fenomen koji, po mom mišljenju, legitimno ulazi u književnost. Često se desi da mi ljudi priđu i kažu da su njihova deca u Kanadi, u Americi, na Novom Zelandu. Ima u tome neke sete, za mene potresne. To ne znači da smatram da samo o tome treba pisati, niti je "Kiša i hartija" prevashodno roman o iskustvu emigracije. No tema je prisutna, postoji izvesno zanimanje za nju, a literatura je, verujem, domen slobode u kojem se i ova pomalo bolna tačka naše stvarnosti može nekako uzeti u obzir. Vi ste profesor matematike koji piše, ili pisac koji predaje matematiku? - Jedan moj prijatelj, matematičar, napisao mi je da mu smeta što se od mene stalno zahteva da biram šta sam: matematičar koji piše, ili pisac koji predaje matematiku. Zašto, upitao me je, već jednom ne kažeš da si obe stvari odjednom, pisac i matematičar podjednako. Lično, osećam se više kao pisac, pisac koji igrom slučaja predaje matematiku, no mislim da je moj prijatelj donekle u pravu da je taj izbor s kojim sam stalno suočen neka vrsta lažne alternative. Mnogi pisci žive od nekih drugih poslova, novinarskih, uredničkih, profesorskih, neki pisci su poštari, drugi rade u kancelariji, i tako dalje. Zašto je onda matematika poseban slučaj? Kako doživljavate poziciju pisca koji živi i stvara izvan svog jezika? - Nije to više tako neobično. Mnogi su pisci stvarali na taj način. U Kanadi mnogi pisci pišu na svojim maternjim jezicima. Na primer, Škvorecki piše na češkom. Sa našim piscima je situacija još interesantnija. Škvorecki prevashodno objavljuje u Kanadi, na engleskom, a među našim autorima koji ovde žive ima sve više onih koji objavljuju na srpskom, u Srbiji i Crnog Gori. Recimo, Nenad Jovanović, Ivančica Ivana Đerić i, naravno, David Albahari. Spisak je vrlo daleko od potpunog. Očito je pozicija pisca koji živi u okviru drugog jezika i druge kulture na neki način specifična, ali to, kao što vidite, ne predstavlja nepremostivu prepreku. Pisac u svojoj kulturi učestvuje i postoji pre svega kroz knjige, kroz tekst, a to je moguće i kada je od nje fizički daleko. Prevođeni ste u Francuskoj. Kako vidite sebe na internacionalnoj književnoj mapi i kakva je pozicija naše literature danas u svetu? Pogledao sam internacionalnu književnu mapu i moram priznati da na njoj sebe nisam video. Za sada je na francuski preveden moj prvi roman. Dobio je lepe prikaze u pariskoj štampi, ali to je, ipak, samo kapljica u moru prikaza koji se svakodnevno objavljuju u Francuskoj. Naravno, drago mi je što je knjiga dobro prošla, a posebno mi je drago što za našu književnost postoji zanimanje u Francuskoj, čak i kada se radi o prvom romanu nepoznatog autora. Pozicija naše literature je još uvek nedovoljno definisana, posebno ako pitanje postavimo tako široko, naime o njenom mestu "u svetu". Na engleskom govornom području, dakle, prevashodno u Severnoj Americi, naša literatura je nažalost gotovo nevidljiva. SAVREMENI PISCI NA INOSTRANOM TRŽIŠTU Postoje prevodi naših pisaca, naravno, ali nije lako izboriti se za mesto na policama hiperxafsa knjiga. To možda nije sasvim realna predstava jer velike knjižare, kao robne kuće, opskrbljene su onim što se najbolje prodaje, a sve ostalo treba tražiti na Internetu ili u malobrojnim nezavisnim knjižarama. Ali to ipak nešto govori o poziciji u kojoj se nalazimo. Na francuskom govornom području situacija je bolja, objavljuju se savremeni autori, neki kod najprestižnijih izdavača, a ima i dobrih prikaza. Vrata sigurno nisu zaključana i to treba imati na umu, no daleko smo od toga da o našoj književnosti postoji jasno izgrađena slika u popularnoj kulturi. M. Milosavljević

18.04.2007.

borislav pekic

Srpski Don Kihot
Multimedijani projekat: Borislav Pekić - petnaest godina posle

Kada se danas zapitamo šta znači delo Borislava Pekića, odgovor nalazimo u životu. Da li je tako uvek kod pisaca, umetnika... drugo je pitanje. Kod Pekića - jeste. Sećamo se njegovog dela/života povodom 15 godina od smrti, a preko multimedijalnog projekta koji večeras u 19 promoviše Biblioteka grada Beograda, čiji je autor Olga Krasić-Marjanović sa saradnicima.
Borislav Pekić je rođen u Podgorici 1930. godine. Do 1941. živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić Gradu, Kninu i Cetinju. Od 1941 do 1944. na majčinom imanju u Bavaništu, u Banatu. U Beogradu je pohađao Treću mušku gimnaziju. Od 1948. je izdržavao kaznu strogog zatvora u trajanju od 15 godina u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik ilegalne organizacije Saveza Demokratske omladine Jugoslavije. Pomilovan je krajem maja 1953. Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, potom radio u filmskoj industriji kao scenarista. Njegov „Dan četrnaesti“ predstavljao je Jugoslaviju u Kanu 1961.
Bez obzira na svoju renesansnu ličnost, Pekić je sebe smatrao prevashodno romansijerom „s povremenim srećnim ili nesrećnim izletima u film, teatar, esejistiku ili radio dramu...“. Pisac, dakle, koji je počeo s Balzakom, Prustom, Kamijem, a zaglavio u Dostojevskom, silom revolucionarnih okolnosti ušao je u politiku pre nego u književnost. Kao član ilegalne studentske demokratske organizacije uhapšen je, suđen za krivično delo protiv zakona i države... „Poznavala sam Pekića iz viđenja od svoje rane mladosti, naročito dok sam bila u gimnaziji. Bio je vrlo markantna ličnost koju je čovek morao da zapazi - strašno visok, nekako je delovao već svojom pojavom... Još nije nosio naočare, nije imao bradu, ali me je njegova figura ipak podsećala na Don Kihota...“, seća se njegova supruga Ljiljana.
Ovo je možda najkraći a najsmisleniji opis Borislava Pekića koji je poput mnogih poslednje decenije, u tuđini (Londonu) pokušao da opstane punih 20 godina, a zašto, njegovim rečima:
„U tuđinu sam otišao iz dva razloga. Osetio sam d a sam u stvarnost upao, utonuo, zaglibio se dublje nego što mi je ideja o nezavisnosti umetnosti dopuštala... Otišao sam, dakle, da povratim unutrašnju umetničku slobodu, a još više svoje vreme. Za rad mi treba mnogo više vremena nego što dopušta Beograd, moj način života u njemu, a i vlastita iskušenja...“
„Don Kihot“ koji je našu civilizaciju smatrao androidskom, ne ljudskom, borio se da ona postane ljudska po povratku u zemlju verujući u demokratiju u punom sjaju.
Ali, kao što reče Jovan Dučić: „Dve su prave i najveće čovekove nesreće: nemati zdravlja i nemati prijatelja.“ Pekića nije u 62. godini života zadesila prva. Još u lekarskom nalazu iz 1951. stoji da ima „obostrano apces grudnog koša“.

Život na 33 panoa

- Projekat uključuje izložbu koja prati najvažnije momente iz života i stvaralaštva Borislava Pekića. Na 33 panoa u digitalnoj štampi ispraćeni su detinjstvo, mladost, zatvor, boravak u Londonu, najvažnije nagrade i priznanja, scenaristički opus, Pekić - jedan od osnivača demokratske stranke, Pekić - dramski pisac. Na 13 plakata prikazano je 13 predstava koje su igrane na scenama beogradskih pozorišta… Izložbu prate audio i video zapisi Pekićevih govora, radio i TV drama, filmovi po Pekićevim romanima - kaže Olga Krasić-Marjanović.

Pekić čita „Pisma iz tuđine“

Građu za izložbu čine, između ostalog, porodični album, lekarski nalazi, pisma iz zatvora, pisma Ljiljani, pisma prijateljima, optužnica, molba za pomilovanje, tekstovi romana kucani pisaćom mašinom, dnevnici, table sa kompozicijom i album „Zlatnog runa“...
Tu su i nagrade i priznanja (Ninova, Njegoševa i Goranova nagrada), strana izdanja dela, fotodokumentacija „Borbe“ (fotografije 9. martovskih događaja, studentskog protesta, osnivačke skupštine Demokratske stranke), fondovi Narodne biblioteke Srbije (novina „Demokratija“), arhivska građa pozorišnog muzeja Beograd, „Ateljea 212“, Beogradskog dramskog pozorišta „Zlatno Runo“, „X+Y=0“, „U Edenu na istoku“, materijal izložbe BDP-a „Borislav Pek ić na Beogradskim scenama“ Nebojše Bradića, fotodokumentacija „Brankovog kola“, „Danasa“ i „Politike“, arhivska građa Radio Beograda i audio zapisi radio-drama: „Čaj u pet“, „Razaranje govora“, „Kako zabavljati gospodina Martina“, „Bermudski trougao“.
Posebno vredan pažnje je audio zapis B. Pekić čita „Pisma iz tuđine“ i govora sa Osnivačke skupštine demoratske stranke, radio-emisije Biljane Đorović „Atlantis - Pekić izbliza“, dokumentarni zapisi za „Zlatno runo“ i „Dnevnički zapisi“.
U sve ovo, videćemo i snimke iz arhiva TV Beograd: komada „Korešpondencija“, TV drame „Čaj u pet“.

M. Marjanović

18.04.2007.

dante aligijeri

Komedija pre komedije
Vita nova, Dante Aligijeri

 
U filmu "Nostalgija’’ (1983) velikog Andreja Tarkovskog glavni protagonisti (ona Italijanka, on Rus u emigraciji) u jednoj sceni razgovaraju o poeziji i njenom prevođenju. Ženski lik kaže muškom da je čitala Puškina, a ovaj je pita je l’ u originalu, na šta ona odgovori - ne, u prevodu. On je pogleda i kaže joj "baci to’’. Naravno, treba razlikovati prevodljivost od prevođenja, i čini mi se da je Tarkovski mislio na to - prevodljivost je nemoguća a prevod je samo nužno zlo. Mnogoumna literarna institucija Kolja Mićević (pesnik, prevodilac, muzikolog) po običaju iznenađuje književno smisleni svet. To njegovo prilagođavanje a ne prevođenje je zanimljiva kategorija. I opet je u pravu. Mislim, prilagođavanje, bar u Mićevićevom ključu, prevazilazi prevođenje u smislu šireg i slobodnijeg pristupa na polju tumačenja samog jezika. S druge strane, prilagoditi je bolja i tačnija kategorija od prevoditi, ako imamo u vidu da je reč o toskanskom jeziku koji je kasnije prerastao u italijanski, u najvećoj meri Danteovom zaslugom i delom.
Dovoljno je samo reći komedija (ono božanstvena dodao je bokačo!)
Mićevićevo prilagođavanje, mislim, viđenje Danteovog Novog života najzanimljivije je kad govori o Danteu kao "izumitelju i majstoru kratke priče’’. Au, kakva ideja!!
Tako nešto Mićević vidi u Danteovim komentarima koji prate određene pesme, kancone i sonete u Novom životu za koje smatra da su "samostalne prozne celine’’, u stvari, kratke priče, iliti short story, modernokritičarski rečeno. Mićević ide još dalje, kolegijalno koreći italijanske tumače i komentatore što "...nisu dosad naglasili tu osobinu Danteove zbirke...’’
Dantea radi, napravio sam jedan mali test u okviru čitanja Novog života. Čitao sam Danteove komentare, izuzimajući pesme, sonete i kancone. I zaista, nakon čitanja, komentari su mi sve više zvučali kao "samostalne prozne celine’’ koje otvaraju jedan potpuno drugačiji svet. U tom smislu, rekao bih da tako čitana zbirka, u stvari, postaje zbirka priča, čak neka vrsta romana u pričama. I to prvog r omana o ljubavi (ne ljubavnog romana, to je nešto drugo)! Ipak, ne treba ići toliko daleko, time bismo izgubili možda, mnogo više nego što bismo dobili.
Još nešto, možda najvažnije.
Novi život nije samo prva pesnička zbirka moderne književnosti, o izgubljenoj ljubavi jednog čoveka pogođenog Amorovom strelom. Ova knjiga je uvod, predvorje, najava, svojevrsni glasnik i vesnik; savremenijim rečnikom, trejler, foršpan, za Danteovo centralno delo Komediju. I tek onda kad pročitate Komediju uzduž i popreko, po dužini, širini i dubini (jer tako je jedino moguće!), uviđate važnost i vrednost Novog života.
Jedno je sigurno, Dantea je nemoguće razumeti bez Novog života. A to, da li je Dante "majstor i izumitelj kratke priče’’ ostavljam kao otvoreno pitanje.
To je ipak, možda lični doživljaj.

Marko Krstić

Stariji postovi

ooooooooooooooo1
<< 03/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
149871

Powered by Blogger.ba